OPTIMISTIČNO DIJETE - Martin Seligman
Format: 16,5x23,5 Broj stranica: 238 Uvez: meki PRVI DIO Zašto djeca trebaju optimizam 1 Pismo obećanja 2 Od prvog koraka do prvog spoja 3 Izgradnja tima DRUGI DIO U čemu su pogrij ešili baby-boomeri 4 Pokret za samopoštovanje 5 Epidemija depresije TREĆI DIO Je li vaše dijete optimist ili pesimist? 6 Temelji optimizma 7 Mjerenje optimizma 8 Odakle potječe optimizam ČETVRTI DIO Kako odgajati djecu da steknu optimizam i moć 9 Pennov program prevencije 10 Kako promijeniti djetetov automatski pesimizam PRVI DIO Zašto djeca trebaju optimizam 1 Pismo obećanja Bio sam hvatač bejzbol kluba Lake Luzerne Dogers, hvatač jadnoga talenta, hvatač pun divljenja za Dannyja i Teddyja. Danny je bio igrač na prvoj bazi, a Teddy, trenerov sin, lijevi branič. Njih dvojica su bili rođeni sportaši: pucali bi brze lopte (pravo malo čudo koordinacije oka i šake, koje ja nikada nisam uspio savladati), a stazama baze bi klizili poput gazela. Za desetogodišnjaka koji je udarao sa skromnim rezultatom 0,111, oni su bili otjelovljenje ljepote i ljeta i zdravlja. Uvečer, nerijetko bih utonuo u san sa slikom Dannyja, ispruženog poput koplja metar iznad zemlje dok hvata loptu u letu, ili Teddyja, dok udvostručuje rezultat bacivši se na bazu s loptom čvrsto u rukama. U ranim jutarnjim satima jednoga prohladnog jutra u kolovozu, na sjeveru države New York, probudio me otac. "Danny je dobio dječju paralizu," rekao mi je. Tjedan dana kasnije, obolio je i Teddy. Roditelji su me držali u kući, podalje od druge djece. Utakmice dječje bejzbol lige su obustavljene, prije kraja sezone. Kad sam sljedeći put sreo Dannyja, ruka kojom je bacao loptu se sasušila a lijevu nogu nije mogao micati. Teddyja nikada više nisam vidio. Umro je početkom jeseni. Ali, sljedećeg ljeta, ljeta 1954. godine, tu je bilo Salkovo cjepivo. Sva djeca su cijepljena. Dječja bejzbol liga je nastavila s utakmicama. Lake Luzerne Dodgers prvu su izgubili od Hadley Giantsa. Strah zbog kojeg smo bili prikovani za kuću polako se istopio i društveni život se nastavio tamo gdje je stao. Epidemija je prošla. Nikada više netko koga sam poznavao nije obolio od dječje paralize. EPIDEMIJA PESIMIZMA Svojoj djeci ne želimo samo zdravo tijelo. Želimo da naša djeca prožive život ispunjen prijateljstvom i ljubavlju i visokim postignućima. Želimo da rado uče i spremno se suočavaju s izazovima. Želimo da nam budu zahvalni za ono što prime od nas, ali i da se ponose vlastitim uspjesima. Želimo da odrastu s vjerom u budućnost, da vole pustolovine, imaju osjećaj za pravdu i budu dovoljno hrabri postupati u skladu s njime. Želimo da budu sposobni oporaviti se od teškoća i neuspjeha koje odrastanje uvijek nosi sa sobom. A kada dođe vrijeme, želimo im da budu dobri roditelji. Najdublje se nadamo da će njihov život biti bolji od našeg, a najusrdnije se molimo da naša djeca naslijede sve naše najbolje osobine i što manje naših slabosti. Pesimizam sve brže postaje tipično stanovište s kojega naša djeca promatraju svijet. Vaš najvažniji zadatak kao roditelja jest spriječiti svoju djecu da usvoje to trenutno pomodno gledište, a misija ove knjige je podučiti vas kako odgojiti svoju djecu tako da uživaju u životu ispunjenom optimizmom. Zašto biste željeli da vam djeca budu optimisti? Možda mislite da je pesimizam samo poza, mentalna odora koju možete svlačiti po volji. Kad bi pesimizam bio naprosto trik kojim se služite kad želite ispasti pametni na koktel-zabavama, ili kad bi vam kisela poza bila samo zaštita od razočaranja, ja ne bih napisao ovu knjigu. Međutim, pesimizam je duboko ukorijenjena navika uma, i ima dalekosežne i razorne posljedice: depresivno raspoloženje, rezignaciju, nepostizanje realno mogućih uspjeha, pa čak i neočekivano pobolijevanje. Pesimizma se ne možemo otresti tijekom prirodnih uspona i padova u životu. Naprotiv, on ojača sa svakom teškoćom, i ubrzo postaje samom sebi svrha. Amerika je usred epidemije pesimizma i upravo ispašta njegovu najozbiljniju posljedicu, depresiju. 2 Od prvog koraka do prvog spoja Prve dvije godine života označavaju izranjanje iz bespomoćnosti. Novorođenče je gotovo potpuno bespomoćno, stvorenje na milosti refleksa. Kada plače, mama dođe. Ali, ono ne kontrolira mamin dolazak. Njegov plač je refleksna reakcija na bol ili neugodu; ono nema izbora hoće li zaplakati ili ne. Da bi izronilo iz bespomoćnosti i razvilo načine kojima će osobno kontrolirati i ovladati svojom okolinom, ono mora razviti voljne reakcije koje će dovesti do željenih posljedica. Jedini mišići koje novorođenče ima pod voljnom kontrolom su oni koje koristi za sisanje i pokrete očiju. Tijekom prva tri mjeseca života, ono počinje kontrolirati ruke i noge, iako su mu pokreti rudimentarni. Ubrzo zamahivanje rukama napreduje u posizanje. Tada i plač postaje voljan, čim nauči da može tuliti kad god hoće mamu. Prva i druga godina uvode dvije velike prekretnice u osobnoj kontroli: hodanje i pričanje. Tijekom tih dviju godina događa se divovska borba za moć i postignuće. Djeca koja uče hodati udaraju se u prepreke i nastavljaju i kad im se nešto ispriječi na putu. Na svu sreću, ne postaju bespomoćni samo tako lako. 3 Izgradnja tima "Kako to da depresija ipak prođe? Mislim, s obzirom na teorije koje ste nam iznijeli, kad ju jednom dobijete, trebali biste je imati zauvijek," upitala je tamnokosa studentica iz šestoga reda. Pitanja su ovdje bila rijetkost. Bilo je potrebno dosta hrabrosti da bi se ustalo i postavilo pitanje pred tristotinjak drugih studenata Sveučilišta Pennsylvania, u kolegiju Psihologija 162, Abnormalna psihologija. Ovo pitanje me uhvatilo nespremnoga. Izlagao sam tri glavne teorije depresije: biomedicinsku teoriju, koja je depresiju objašnjavala kemijskom neravnotežom u mozgu; psihoanalitičku teoriju, koja depresiju smatra bijesom usmjerenim na samoga sebe; i kognitivnu teoriju, koja drži da je depresija ishod pesimističnog, svjesnog razmišljanja. Studentica je bila zbunjena, i to s pravom. Svaka od ovih teorija objašnjava zašto depresija počinje, i zašto se nastavlja, i svaka propisuje neku terapiju. Do te točke, sve štima. Ali opće je poznato da depresija vremenom gotovo uvijek prođe, sama od sebe, bez liječenja. To vrijeme, tri do šest mjeseci, bolesniku se čini beskrajno dugim, ali depresija skoro uvijek mine. Kako bi svaka od ovih teorija objasnila tu pojavu? DRUGI DIO U čemu su pogriješili baby-boomeri 4 Pokret za samopoštovanje U medaljonu je bilo ogledalo, a u ogledalu njen vlastiti odraz. "Gle, pa to sam ja!" pomislila je. "To sam zaista ja. Ja sam čarolija u medaljonu." Sve od tada, djevojčica je nosila medaljon svakoga dana. Svakoga dana, čvrsto bi primila medaljon i prošaputala, "Vjerujem u tebe." Medaljon je bio pun njene posebne čarolije i od toga dana nikada više nije bila bez nje. Elizabeth Koda-Callan Čarobni medaljon (1988.) IZNENADILO NAS JE ono što smo vidjeli u javnim školama, a vjerojatno nismo trebali biti iznenađeni, jer je to naprosto odražavalo kako većina Amerikanaca poslijeratne generacije odgaja svoju djecu. Čitave vojske američkih nastavnika, zajedno s američkim roditeljima, muče se podržati samopoštovanje svoje djece. Zvuči prilično bezazleno, ali način na koji to čine često podriva djetetov osjećaj vlastite vrijednosti. Stavljajući težište na to kako se dijete osjeća nauštrb onoga što dijete čini – nauštrb vještine, upornosti, prevladavanja frustracija i dosade i prihvaćanja izazova – roditelji i nastavnici ovu generaciju djece izlažu većem riziku od depresije. 5 Epidemija depresije UNATOČ KAMPANJI za samopoštovanje, unatoč urođenom optimizmu mališana koji uče hodati, unatoč povoljnim prilikama koje danas nudi naše društvo, djeca su pesimistična, tužna i pasivna u dosad neviđenim razmjerima. Kako je to moguće? Je li posve slučajno što je baš tijekom razdoblja kad su Amerikanci samozadovoljstvo i jačanje samopoštovanja kod djece odredili za svoj primarni cilj raširenost depresije probila sve plafone, a osjećaj samopoštovanja potonuo na samo dno? Sve do 1960-ih godina depresija je bila prilično neuobičajeno stanje, a u pravilu bi pogađala sredovječne žene. Početkom 60-ih, postala je mnogo češća pojava. Sada, trideset godina kasnije, depresija je uobičajena kao prehlada, ali u skupini mentalnih oboljenja, a svoje žrtve prvi put pogađa već početkom srednje škole – ako ne i ranije. TREĆI DIO Je li vaše dijete optimist ili pesimist? 6 Temelji optimizma SVE DONEDAVNO, Amerika je bila nacija optimista. Prva polovica devetnaestog stoljeća bila je era velike društvene reforme, čiji je kamen temeljac bilo optimistično vjerovanje da se ljudi mogu mijenjati i usavršavati. Javno je proglašena doktrina prema kojoj su svi ljudi rođeni jednakopravni. Andrew Jackson je to ovako sročio: Vjerujem da se čovjek može uzdići; čovjek može biti sve bliži i bliži božanskome idealu; dok se uzdiže, on sam postaje sve sličniji Bogu po naravi i sposobnosti da sobom upravlja. Nastavimo uzdizati svoj narod, usavršavati svoje institucije, sve dok demokracija ne dostigne takvo savršenstvo da istinski možemo ustvrditi kako je glas naroda glas Boga. Nicale su utopijske ideje za ljudsko savršenstvo. Valovi imigranata imali su na raspolaganju zemlju beskonačnih granica, a bogaćenje preko noći za njih nije bilo puki san. Optimisti iz devetnaestog stoljeća stvorili su instituciju općeg obrazovanja, osnovali javne knjižnice, oslobodili robove, rehabilitirali umobolne i borili se za žensko pravo glasa. Pesimizam naše djece nije urođen. A ne potječe niti izravno od stvarnosti. Mnogi ljudi koji žive u surovim okolnostima – nezaposleni, neizlječivo bolesni, zatočeni u koncentracionim logorima, stanovnici urbanih geta – i dalje su optimistični. Pesimizam je teorija o stvarnosti. Djeca tu teoriju usvoje od svojih roditelja, nastavnika, trenera i iz medija, a onda je dalje prenose vlastitoj djeci. Na nama je prekinuti taj krug. ŠTO JE OPTIMIZAM Većina misli da je optimizam gledište prema kojem čašu vidimo kao napola punu, ili uvijek uočimo dobru stranu, ili po navici očekujemo holivudski sretan svršetak stvarnih nevolja. Sa stanovišta "pozitivnog mišljenja" optimizam je ponavljanje bodrećih fraza, kao "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ili vizualiziranje pogotka ravno u koš. To mogu biti manifestacije optimizma, ali optimizam seže puno dublje od njih. Nakon dvadeset godina proučavanja, istraživači su shvatili što je temelj optimizma. Njegova osnova nisu pozitivne fraze ili slike pobjede, nego kako razmišljamo o uzrocima. Svatko od nas naviknut je na određeni način razmatrati uzroke, i to je značajka ličnosti koju nazivam "stilom objašnjavanja." Stil objašnjavanja razvija se u djetinjstvu i postaje, ukoliko nema izravne intervencije, doživotan. Postoje tri ključna elementa koje vaše dijete uvijek koristi pri objašnjavanju zašto mu se dogodilo nešto dobro ili nešto loše: trajanje, opseg i personalizacija. 7 Mjerenje optimizma VJEROJATNO MISLITE da je lako prepoznati je li vaše dijete optimist ili pesimist. Nije. Neki aspekti ličnosti zaista su tako očigledni da za njih nije potrebno nikakvo posebno mjerenje. Na primjer, već nakon deset minuta razgovora možete prilično točno zaključiti je li neka osoba ekstrovertna ili introvertna, živčana ili smirena. Takve značajke nazivamo "transparentnima". Druge značajke ličnosti manje su transparentne te uvelike možete pogriješiti čak i kad se radi o ljudima koje dobro poznajete. Optimizam je jedna od takvih značajki. Teško ga je razabrati jer svatko ima i optimistične i pesimistične pomisli. Optimizam kao značajka ličnosti ne vidi se iz nekoliko upadljivih primjera, nego iz svakodnevne učestalosti optimističnog objašnjavanja stvarnosti i spremnosti da se služimo takvim objašnjenjem. 8 Odakle potječe optimizam U GRADU TWINSBURG u Ohiu svakoga kolovoza održava se nacionalna konvencija. Pet tisuća parova blizanaca (kao i poneki trojci) dolaze proslaviti blagodati odrastanja s blizancem ili blizancima. Jedna od tih blagodati nije koristila samim blizancima, nego znanosti. Kroz proučavanje blizanaca znanstvenici imaju jedinstvenu priliku jasno razgraničiti utjecaj gena nasuprot utjecaju iskustva (priroda nasuprot odgoja) u oblikovanju osobnosti. ČETVRTI DIO Kako odgajati djecu da steknu optimizam i moć 9 Pennov program prevencije REZULTATI NAŠE POKUSNE studije s malom grupom učenika petih i šestih razreda bili su ohrabrujući, pa smo sad bili spremni za projekt punoga opsega u odgovarajućem školskom okrugu. Prvi izbor nam je bio Abington, zeleno predgrađe na rubu Philadelphije, u kojem uglavnom žive pripadnici srednje klase. Na jednom predavanju koje sam održao vodećim školskim nadzornicima u istočnoj Pennsylvaniji, upoznao sam Dr. Louisa Herberta, nadzornika za Abington, koji me se izuzetno dojmio svojim smionim pitanjima i entuzijazmom da pridonese bitnim promjenama u obrazovanju tinejdžera. Lokacija Abingtona također je jako odgovarala Karen, Lisi i Jane, mojim ključnim suradnicama. Ugovorili smo sastanak s dr. Herbertom i dr. Amy Sichel, direktoricom službe za učenike, kako bismo razmotrili pojedinosti projekta. PROGRAM Svoj program smo koncipirali tako da ne podsjeća na školu. Mnoga djeca s kojom ćemo raditi razvila su negativan stav prema školi. Tonući u depresiju, djeca se povlače od važnih ljudi i iskustava; škola i društvene veze koje ona sa sobom nosi najčešće budu odbačeni među prvima. Posljedica takvog povlačenja obično je slabiji školski uspjeh. Kad su u depresiji, djeca više nemaju volje za aktivnosti koje su ih nekad veselile. Dok nije bila u depresiji, Wendy je obožavala satove povijesti, osobito ako se govorilo o bitkama Građanskog rata. Wendy kaže, kad je upala u depresiju "kao da me više nije bilo briga. Znala sam da to volim, a ipak mi je stalno bilo dosadno, i čak više nisam voljela niti svoje omiljene predmete niti nastavnike." Naravno, njen rad je trpio zbog toga. Čak i kad dijete zadrži zanimanje za školu, teško mu je paziti na satu. Jedan od važnih simptoma depresije jest osjetan pad koncentracije. Normalno je da koncentriranost školske djece kratko traje, a kod djece koja su već lagano deprimirana, traje još kraće. Za tu djecu, školska okolina obiluje pojavama koje im odvlače pažnju – dječje šale, zvukovi s hodnika, ili glasovi djece na odmoru ispred škole – a povrh toga im je glava prepuna negativnih misli, zbog kojih se teško usredotočiti: "Nikad to neću moći napraviti kako treba," "Jamie me više ne voli," "Mrzim školu." Sa slabljenjem koncentracije, počinju padati i njihove ocjene, a depresija ih toliko iscrpljuje da nisu u stanju prionuti poslu i uložiti više truda. 10 Kako promijeniti djetetov automatski pesimizam S OBZIROM DA JE Pennov program prevencije imao učinka kad smo ga provodili u školama, kreirali smo i novi program obuke za roditelje, koji će oni potom kod kuće provoditi sa svojom djecom. Kroz sljedeća četiri poglavlja naučit ćete kako prenijeti svojoj djeci osnovne tehnike optimizma, to jest, vještine koje ih kroz Pennov program prevencije imuniziraju protiv depresije. U ovome poglavlju naučit ćete kako podučiti svoje dijete da uvidi vezu između vlastitih razmišljanja i emocionalnih reakcija. U Poglavlju 11 naučit ćete vještine kojima se njeguje optimističan stil objašnjavanja, a u Poglavlju 12, kako pomoći djetetu da se suprotstavlja svom negativnom razmišljanju. Poglavlje 13 pokazuje društvene vještine kojima se djeca mogu poslužiti u borbi s depresijom. Da biste podučili svoje dijete kognitivnim vještinama optimizma, prvenstveno ih vi sami morate usvojiti kao dio svog razmišljanja. Djeca pesimizam, djelomično, nauče od roditelja i nastavnika, stoga je vrlo bitno da vi pružite uzor optimizma. To je osnovni prvi korak. Zbog toga ovo poglavlje ima dvostruki pristup. Podučava vas kako ćete se svakom tehnikom poslužiti u vlastitome životu, a zatim kako ćete svaku od njih prenijeti svome djetetu. Dok sami ne možete s lakoćom koristiti neku vještinu, vrlo ju je teško prenijeti nekom drugom.
